Bili smo prilično sretna porodica, perspektivna u svakom smislu, dok… dok nismo doživjeli saobraćajnu nesreću, moj muž je ostao na mjestu mrtav, a ja nakon višemjesečne borbe za život ostala nepokretna, osuđena na život u kolicima. Jedino što mi je davalo volju za životom je moja kćerka koja je tada imala samo 3 godine. Biti samohrana majka u našoj državi nije lako, a pri tome biti teški invalid, biti prikovana za kolica, možete samo zamisliti kako mi je… ali borila sam se na sve načine.
Sada ona ima 16 godina i baš kada sam počela da vjerujem da sam uspjela nemoguće, sama, nepokretna odgojiti djevojku za primjer i kada sam pomišljala da konačno dolaze lijepi dani i za mene, doživjela sam šok, šok koji je ravan saobraćajnoj nesreći koju smo doživjeli ja i moj muž.
Juče mi je došla uplakana i rekla da je trudna i da je već u trećem mjesecu, ali kada je rekla da ne zna ko je otac djeteta, vjerujte da sam poželjela da ni ja kao i muž nisam preživjela onaj dan. Izgleda za mene na ovome svijetu Bog nije odredio ništa osim patnje i bola… KAKO OVO PREŽIVJETI???
Nema komentara:
Objavi komentar