Moja djevojka je prije 3 mjeseca doživjela stravičnu nesreću i to na moje oči, gledao sam kako je auto udara na pješačkom prelazu, a bio sam bespomoćan.
Grozan osjećaj, osjećaj koji ne bih poželio da doživi niko. Na svojim rukama sam je držao i molio Boga da dočeka hitnu pomoć živa. Uspjela je, uspjela je preživjeti pored gronihh povreda koje je doživjela, ali trenutno je prikovana za krevet, paralilizovana je, a doktori joj daju izuzetno male mogućnosti da će ikada voše stati na svoje noge. Neprestalno plače, povlači se u sebe, kune Boga zašto ju je ostavio živu, plaši se da ću je i ja ostaviti zbog toga i da će to jednostavno biti potpuni kraj njenog života i da će život provesti u bolu i suzama…
Ja, ja se neprestalno zahvaljujem Bogu što je uslišio moje molitve i što ju je ostavio pored mene, možda će ostati nepokretna, ali ja ću vjerovati u čudo, vjerovati ću da će prohodati i biti ću pored nje, do moje smrti, jer ono što osjećam prema njoj niko i ništa ne može umanjiti, NIKADA…
Nema komentara:
Objavi komentar